Gubi li čar trajanja tim imenovanjem? Malo. Postaje od mistične neizvjesnosti, svjesno postojanje, koje se pribojavamo izgubiti. Postaje mirna izvjesnost, koja se njeguje svjesnom pažnjom, a ne samo dani blagoslov prepoznavanja, postaje preteško žezlo za mlade kraljeve i preteška kruna za mlade kraljice, ali tako divno siguran teret, koji prede drugačiju radost, otvara horizonte, sa nesigurnim prizvukom misli : „ Hoće li uspjeti? “.

Ta mala rečenica nosi u sebi neizgovoreni pristanak, unutarnje prirodno imenovanje koje je u sebe utkalo upravo tu čarobnu neizvjesnost, prepoznavanja, pristajanja, pronalaženja i prepuštanje koje je ostaje skriveno ispod tako banalnog pitanja. Ne zaboravimo taj meki, nesigurni čarobni temelj naše kule u oblacima, koji se ničim ne može sačuvati do li zahvalnošću da je postao, da smo ga vidjeli i prigrlili, da bez njega ne bi našli Zajedno, pa živjeli još tisuću godina.

U sjeni spomenika, iza konjskog repa,
na jutarnjem suncu,
dvoje nasmijanih, luckastih, starih balavaca,
šeću pažnjom uma i slušanja,
uz prvu proljetnu jutarnju kavu u parku,
po putovima i stranputicama
njihovih života prije sretanja,
i sve postaje komično lagano i jednostavno,
odjednom postaje tako jasan stih :
„ Sve te vodilo k meni ……. „

Čini se da Lj . . . . , ipak oslobađa zaljubljene,
ali bolje je ne misliti je,
neka traje u neizgovorenoj tišini,
skrivena u oltaru hrama,
u koji čula ne ulaze.

Ma, ne. To je samo Radost,
danas je sunčan dan,
iza njih je ugodno neprospavana noć,
jutro im se prišunjalo iza leđa, iznenadno,
proljeće miriše u travi,
zvuk tramvaja izmiješan sa glasovima ljudi
postaje soundtrack slatkog filma
o običnoj maloj dnevnoj sreći,
pronalaze tako dobre teme,
brbljanja, povjeravanja i učenja,
da si završavaju rečenice.

Ne prizivaj, ne nazivaj ništa,
to je samo titraj ushita prelaska
još jedne carinske crte novijeg i mirnijeg povjerenja,
koje polako gubi miris nemogućeg,
rođenog u ljubičastom svjetlu noći,
podvučeno žutim sjajem dana,
neka igra ostane bezimena,
ima veću draž i manje očekivanja,
Ona, koju ne želim zvati imenom,
nikad se ne ljuti na one koji je teško izgovaraju,
već na one koji je prečesto
isprazno, nespremni na nju, prizivaju.

Ja, promijenjen tek tim trenom,
kad ga više nema u Mi,
jutrom bude sunčane zrake,
duginih boja zavjesa na prozoru,
od žute, preko zelene, do plave,
tijelo mi titra narančasto, crveni zvuk noći,
u crvenoj sobi još očitava nevidljivi trag,
Tvog mirnog sna iznad skrivenih
u nježnost, drskost, besramnost i smijeh,
Naših beskonačnih tokova
kroz zapetljane meandre rijeka
u kojima ne prepoznajemo,
gdje počinju i završavaju tijela i duše,
vraćajući se ponovo svom izvoru, sebi,
koji će se ujutro probuditi u promijenjeno Ja.

Ujutro ostaje samo osmjeh,
za dan i sretne trenutke,
smiruje se titraj sjećanja čula
i novi život prede mir i zadovoljstvo,
dok ponovo osluškujući skriven vreba Tvoj dah,
zaviruje u umivena mora, počešljane trave
i mirisom sluti izlaske i zalaske sunca,
daleko na Tvome horizontu.
To je samo Ja, koji traži i priziva
nove trenutke beskonačnih tokova,
i u nedostajanju novog umiranja sakuplja
zadnje atome snage mudre odvojenosti,
da prepozna taj čarobni tren prije smrti,
i lude hrabrosti kamikaza,
da ponovo spreman silovito jurne
u tanki prolaz između Tebe i Mene,
i utopi Nas u novom Mi.

A jedina ih vidi, od svih žena koje bi to željele,
ali ih njihove želje osljepljuju ……
Treba li mu ta predstava u surovom kazalištu njegovog života,
u radoznalom istraživanju iskri istine?
Činilo se da je potrebniji kratak bljesak,
koji će ga prisiliti da se odvojiti
od imenovanja toka sentimenta i erotike.
Uvid : „ Što sad ljubav ima s tim, što te više ne volim?“

Razbio je noć na pola, taj suspregnuti oštri govor,
izvana hladan i miran,
iznutra na crti povrijeđene osobnosti,
prije nego se stvarno desi,
posivio jutro, izbrisao neke oblike sretanja,
ogolio stvarnost podneva u ponoć,
derući mjesečeve velove zadovoljstva i ugode,
pokazujući njihove isprane boje,
da rubovi njihovih svjetova ne postanu samo usputna,
slučajna kavana u kojoj piju večernju kavu,
jer će im oči početi gubiti toplinu tamne čokolade
i postati samo radoznale kamere,
koje ne pamte viđene slike.

Akvareli utisaka bi se prestali slikati očima,
ulja bi se prestala razlijevati
u putovanjima jagodica po tijelu
i snažni kaligrafski potezi tuša u bojama
bi nestali u otužnom pisanju
po tastaturi navike spajanja.
Postali bi polako jedni od mnogih,
koji Nisu, a učinilo se da mogu biti Jesu.

Svatko u svom protoku vremena,
nose svoje dane u kojima zrije novi osjećaj
njih o njima, osvježen tek kratkim susretom,
bojom glasa, prisutnosti, koje se ne žele odreći…..
I onda slučajno, zbog drugog, bitnog i ljudskog razloga,
opetovana večer, kao prva, a toliko drugačija,
sa pažnjom koja se već poznaje, a ne tek prepoznaje,

I onda slučajno, zbog drugog, bitnog i ljudskog razloga,
opetovana večer, kao prva, a toliko drugačija,
sa pažnjom koja se već poznaje, a ne tek prepoznaje,
rečenicama koje u sebi nose jasne misli i slike,
a ne predmnijevanje, što bi mogla značiti
ta ugodna, dopadljiva privlačna suzvučja riječi….
“ uz čašicu rakije“ i večeru,  jedna „loše prikrivena želja“,
koja razvezuje upravo onaj čvor koji je pokazao grubo,
suspregnuti oštri ponoćni govor, u novu mekšu noć,
koja kistom slika nove kaligrafske poteze
po akvarelu u očima i tijelu, sa jasnijim i čistijim jutrima….

Ipak su dvije volje uspjele pobijediti svoja oklijevanja,
otvarajući svaka za sebe svoje školjke,
bez pitanja i sa razlogom, ovaj put jasnijim i stvarnijim,
koga mogu braniti čak i ostvarenim mali valom
koji ne mijenja svoje amplitude, zvan, „stalo mi je unatoč“,
za neki novi početak na putu prema …………….

Akvarelima utisaka slikanim očima,
razlijevanim gustim uljenim bojama
u putovanju jagodica po tijelu
i snažnim kaligrafskim potezima tuša
u zvucima i titrajima spajanja, da Jesu.