Sjedim opet ovdje – ispred monitora, odgovaram na poruke kao automat, pitanja su teška kao vrijeme što nas dijeli... oduzimaju mi polako dio mene... popila bih čašu vode da iz nje skupim bistru energiju što mi nedostaje. Znam da u tvojim očima lete leptiri, a ti ih želiš probuditi u mom stomaku. S tim leptirima bih ti doletjela na zamrznuta polja i poljubila te onako fino, kao što je jutarnja brazda pa se iz nje puši jednog ranog ljetnog jutra, kojeg ne poznam, ali bih koračala tim poljima bez riječi….dodirivala pramenove tvoje kose i nosila u ruci tvoj dlan kao mladu pticu. Bila bih u zanosu znam, u daljini se bijeli grad i podsjeća na – djetinjstvo.

Zaledi me u oblik svjetla... promiješaj dva dijela mene i jedan dio sebe, izdvoji onu zlatnu boju što niti nam spaja do srca i na bijelom stolu rasprostri svoju intimu...na sredini neba stoji naš znak... u daljini se gubi noć... iz bolnog mjesta više ne izlazi tama... zaraslo je iluzijom liječeno, iz noći u noć polako zaboravljano... zamagljeni pogled... čist kao kristal... preko mene prolazi mjesečev trak i gubi se na zapadu... izdvoji još koji trenutak i zaobiđi bolno mjesto... zaliječeno je... iluzijom i ovim čudnim jutrom...

Šapćeš mi kroz noć, nježno me miluješ, pokazuješ mi nezamislive beskraje mojih bezdana, vodiš me kroz tamu do malog svjetla. Usnama dodiruješ moje usne, prebireš po strunama mog nervnog sustava, gradiš mi dvorce na oblacima visoko iznad ovog globusa, vodiš me u novi život, dočekuješ moje rađanje na dvije zvijezde istovremeno. Tako se događa... sunce ovog travanjskog dana umrijet će u svojoj noći, dok ću se ja ponovno rađati vođena tvojim glasom. Bez riječi ulažem napor u sazrijevanje nove žene u meni, u mojoj sjenci. Pod plavim nebom juga ljubile se neke žene sa svojim muškarcima, a ja još ovako ranjena, bila sam bačena u daljine i patila sam mjesecima, godinama, stoljećima… sve dok me ti nisi pronašao. Pronašao si me slabu, bosonogu, neprepoznatljivu. Pronašao si slabu točku i sad liječiš to umorno biće i dovodiš ga kroz mračne koridore crnih hodnika do izvora svjetla što se nazire u plavim daljinama.

Tišina je opet probila moje tkivo kroz kvadratne centimetre te osjetljive kože. Sve se u meni pakleno vrti, kao i ovaj neumorni globus, da mi vrti krv kroz žile i srž u kostima. Tražila sam jutros uzlet u ovo lijepo jutro, ali nema tvog oka da mi smiri želju za pokretom. Mali krivudavi plamen izvio se između trepavica i nestao u daljinama, slijedeći davne tragove bijelih ptica. Sledio se krik u koštanoj srži otkud diše samo mrak. Opet mi koža reagira na tvoje prisustvo i ne donosi tu plavu kap vode kao melem na ranu. U visokoj čaši bistri se voda, ispijam žedno tekućinu kao što ti ispijaš moje usne. Nismo se jutros našli u zajedničkoj auri. Jedan zamotuljak nismo uspjeli razvezati, puno je zamršenih niti, koje mi osipaju kožu tvojim neprisustvom. Danas su mi sva slova ista... kapaju iz zelenog flomastera, a i ne slutiš koliko je dan težak bez tebe. Slova su teška kao i moja duša, što nosi plavi žig tvog postojanja.

Izvana mir. Unutra nemir. Gdje mi je dom? Tamo gdje spavam, gdje se budim, gdje živim? Možda. Svjedoci kažu da je tako. Duša luta od znaka do znaka, od daha do daha. Pretvorila sam ovu ljubav u život. I tako traje... u meni je tako. Razmišljam o tome, kako je želja, kad se ostvari... nebitna. Zbog čega onda imamo toliko želja? Radi trijumfa ostvarenja? Vjerojatno. To je kratkotrajan trenutak... i opet sve ide u krug... dolazi duga osamljenost u sebi... čekam gosta koji neće doći... gledam pun Mjesec na nebu, okomito postavljen točno iznad svijesti što se bori sa onim nesvjesnim u sebi... pijem hladnu vodu... kapljice ne donose mir... radost je podijeljena pa u romboidnom obliku zauzima moć spoznaje... gdje mi je dom? Tamo gdje živim, dišem, sanjam, spavam? Možda. Svjedoci kažu da je tako... ja se još nisam uvjerila....

Jedan uzrok tišine je dovoljan za tišinu snova... jedna iskra čuđenja je dovoljna da me vrati na početak našeg vremena...na onaj početak, kad nisam znala ništa... imala sam viziju... objavila se stvarnost... iz tog vremena zanosa i čarolija ušetala sam kroz ove četiri godine do svog lutanja, do trenutka kad se ne želim vraćati natrag.... prošlo je otišlo...ta ljubav što se objavila, najavila, došla i nastanila, proglasila me čarobnicom trenutka... zbog svoje jednostavnosti, izgledala je nevjerno vjerna... čujem kako me doziva starica iz tame... čujem taj plač... neda mi se opet krenuti tim putem... neda mi se provjeriti provjereno...ispod masline bih zalegla i zaspala... ispod masline bih ostavila svoje srce, pokrila ga medom i čokoladom i nestala... neka uživa u zvjezdanoj prašini punog mjeseca i neka rasplamsava svoj zlatni sjaj... nećemo provjeravati već provjereno...

Tamo gdje zaljev ulazi duboko u kopno, tamo gdje mjesec ostavlja svoj otisak na nebu…. tamo si sinoć, uz to more samozatajnosti, dotaknuo moje usne. Opet sam zaronila u svijet zanosa, sanjarenja, iz tvojih plavih očiju, Čarli, toliko drugačijih od onih koje sam voljela, dočekuje me ranjena duša… bijele noći opet pohode moje snove, prisjećam se sebe… same. Vidim se sinoć u tvom zagrljaju… Ledeni snovi više nemaju snage okovati moje srce…. Sinoć je duša imala svoj put prema tvojoj. Dotakle su nam se duše u susretu… dotakle i zagrlile, poljubile. Na tom jezeru bijelog obilja osjećam tvoj i svoj strah od ponovnog zbližavanja s nekim, od ponovnog otvaranja nekome, od ponovnog darovanja duše duši. Imamo li pravo na još jednu šansu? Brže od planinske rijeke odgovor stiže i nestaje poput traga zvijezde, što tone u sebe. Između nas i neba je mir. Između nas i zemlje su pitanja, teški odgovori. Između mene i tebe je….započeta ljubav. Je li? :)

Danas je dan kad želim otvoriti srce još malo... onaj dio, što je stalno zatvoren... želim ga pokazati nebu, želim ga pustiti nek' priča svoju promjenu, nek' gleda mojim očima... taj dio srca, skriven od svih – pa i od mene, daje mi nemoć i oduzima život... ima u svakom od nas ta mala stvarnost, od koje skrivamo svoje umorne oči.. ne želimo zaviriti u tu stvarnost, otkriti veo po veo svog najdubljeg bezdana i pomisliti: Bože, jesam li to – ja? sve smo to mi... u raznim trenucima, zaleđeni u raznim oblicima svjesne nesvjesnosti...evo, misli mijenjaju pravac, vode me opet dalje od tog malog dijela zatvorenog srca, tog dijela kojeg se svi bojimo... svileno jutro me rashladilo... sunce se objavilo... vidjela sam tvoje oči jutros, daleko poznate i nepoznato bliske... trebaš me, znam... primijetih na svjetlu jutra tu potrebu za mnom... imaš u sebi misli što formiraju potrebu za mnom, imaš u sebi emocije što nesvjesno slijede moj trag u tami... pa, Čarli, kreni onda tim stazama... vidjet ćemo, što će nas dočekati na tom lutanju...

Ponovo se od sjevera prema moru širi bijela koprena snijega... ponovo naš san živim sama... uz tebe... ponovo po zidovima plešu tamne sjene, prizivane davnim sjećanjima... ponovo iz vatre izbijam slovo po slovo tvog imena i ukrašavam ga bijelim biserima... ponovo me sunce izdalo i nije izašlo... kao i prije, tako i sada.. ponovo lutam svojim svijetom sjena i tame...ponovo nisam uspavala mozak po noći... htio je vidjeti moje snove, ispričati mi završnicu... ponovo sam otvorila umorne oči, izašla na mutno svjetlo ovog čudnog dana i krenula... ponovo sam izmjerila težinu svega i zaključila da sam uvijek... na istom mjestu...

Troši se život... polako klize kapi niz globus... sjećanja... snovi... nebeska tijela rotiraju i dalje... komad zemlje na kojem stojim grije mi srce.. ima li me? ... polako čekam noć... kao pomoć... u dnevnoj sobi svjetlo raspršilo tamu... iz tame izlazim ... u veću tamu... donesi mi čašu vode... zaustavi mi rečenicu... nemam što reći... usvojila sam te... pokupila sam te iz neke knjige, davno pročitane... uobličila sam te u ljubav... iz mraka čujem molitvu starice.. intuicija me opet vodi do tebe... intima se proširuje... slika je bez boje... crno-bijela kompozicija strave i užasa... troši se život... polako klize kapi niz globus... ovaj komad zemlje gdje stojim sve je topliji... ima li me?

Na jednom otoku u sredini sjećanja dodirnula sam tvoje usne i voljela te plamenim srcem godinama. Rekao si "ne", rekla sam "da" i otišli smo jednog posrnulog jutra dok nam prijatelji i dalje prolaze kroz koridor ljubavi podsjećajući nas na naše vječne teme. Molila sam te da budeš prisutan kad svijeća mog života dogori, da se nađeš sa mnom u tišini negdje na sredini puta. Obećao si mi to. Vratio si se svom nebu na trenutak i ja sam se vratila svom. Bili smo si bitni za nas, ja nemam odgovor na tvoje pitanje "zašto", ti nemaš odgovor na moju molbu za koju ne znam hoćeš li održati obećanje. Hodala sam tvojim obalama, gledala sam tvoj let galeba negdje na nekim riječnim sprudovima gdje si hodao visokim travama i otimao sa puno mjere vatru iz mene i isto je tako brzo gasio. Ja sam bezazlena stajala pred tobom, kao razgolićena tajna i uvijek su kiše bile na našoj strani, nešto nas je zbližavalo, dok si me uzimao u skupim hotelskim sobama ili me požudno ljubio u visokim travama u noći na kiši. Spajali smo se u rijeci daleko od obala stvarnosti, gorio si noćima, tjednima, mjesecima, drhtao si pod mojim vlažnim prstima u nekim pustim hodnicima Gornjeg grada moleći me da ti ne odem iz zagrljaja. Iz svakog žestokog mraka izlazio si sa grčem na usnama i snježnim dahom si dodirivao moje čelo govoreći kako nikad nećeš osjećati tako kao što osjećaš sada... kao što si se osjećao tada. Uzmi Danteov pakao i pretoči mi ga da umrem smrću Senece i bacit ću sva tvoja pisma koja si mi pisao usnama, zaboravit ću sve staze kojima si me vodio kroz noć, zaboravit ću te usne što su dodirivale i grizle moje grudi i tijelo i ruke koje su prebirale po strunama mog života. Čekao si me, bio uz mene te silne godine, sagradio u pijesku jedan dvorac za nas i nacrtao u pjeni moje oči dao si mi svoj život. Lovili smo travanjske noći po Gornjem gradu, žestoko se voljeli u nepoznatim gradovima, padale su zvijezde... dok si izgovarao moje ime. Kad sam te vidjela da si sazrio u sjenci i pod nebom budnog oka, onako plavook, visok i predivan, mudro i ranjeno si me udaljio od sebe, gurnuo me u daljine, kao bosonogi bijednik i još jadniji stranac, neprepoznatljiv, odlutao u pasju kućicu i od straha umro u sebi. Sad si samo sjena sjene, što više ne zanima mene. Naša burna sudbina završila je, tvoj glas je ostao isti, živ... zvonak... rafiniran... i provokativan i probudio je opet u meni onu žudnju, što spaja moj sjever sa tvojim jugom; ali kasno je sada za nas. Ti nisi više onaj muškarac …. ja više nisam ona žena.

Iz dalekog tamnog nemira podsvijesti nakon povratka u bijele noći postignut je dublji uvid u zaustavljenu sekundu, što je dio tog beskrajnog vremena. Iz noćnog neba se zaustavio dah i kao smrt stao ispred mene, dok sam u tami ovog jutra išla prema mjestu gdje će dan ubiti noć. Nisam znala kako je to biti izliječena od same sebe. Nisam znala kako se kroz vrijeme prenosi dio po dio tijela, dio po dio srca. Sve je to bila daleka tajna u koju sam željela proniknuti. Zbog tih velikih nepravilnosti plutala sam plavim snovima i tražila bar jedan pozitivan predznak, neku tanku zlatnu nit, Čarli, koju ćeš provesti do mog srca. Nisam je nalazila. Okrenuta na desni bok zaspala sam snom snova o tebi. Čarli, jesi li ti taj što je došao? Još uvijek ne znam tko si, ali vjerujem da dolaziš. Možda spavaš kraj mene, a možda nisi svjestan da drugi donose naše pretposljednje dane. Uz poglede razumnih ljudi potkrade se jedan lucidan, kojeg ću prepoznati. Nebo mijenja svoju boju, događa se svakodnevno ubojstvo noći kad je dan smjenjuje i navodi misaoni tok malo dalje od tebe. Čarli, opet ću misliti na tebe večeras.

Polako sam shvatila da si mogao otpasti iz mog života, kao slomljena karika čvrstog lanca sjedinjenja što traje i traje. Kako mi je jučer nebo bilo milostivo!! Tvoje kretnje nisu ispunile jučerašnje jutro. Sve je bilo čudno. Prazno. Tiho. Sablasno. U tom kišnom jutru, bila sam samo ja i ovaj neumorni globus što se tako uporno vrti sam oko sebe! Zaledila sam jučerašnje jutro i otpuhnula ga kao tanku koricu da se izgubi u beskraju vremena. Moje jutro je počelo drugačije. Danas. Život teče venama, urgentno najavljujući da više nema onakvih stanja kao jučer. Mlado lišće će se uskoro okititi divnom svijetlozelenom bojom ranog proljeća, a zvjezdani krug je noćas bio sakriven gustim sivim oblacima, prepunim vode, prepunim nepomiješanim ludim jutrima i još luđim noćima. Njihov put, put tih sivih oblaka, otpuhnuo me danas na ove bijele stranice gdje izlazi dio pocijepane jezgre preplašenog srca. Tu si. Sve je opet dobro.

Hoće li se polovičan čovjek zaustaviti kraj mjesta gdje je zastalo plavo jutro? Hoće li njegovo hladno srce, hladnije od ovog jutra, odbrojiti zadnje otkucaje jedne tamne noći i krenuti prema tragu mjeseca, što se još nazire na tamnoplavom baršunu neba? Vjetar u njegovoj kosi poremetio je savršen sklad njegovih misli. Mislio je da je besmrtan u trajanju trenutka, ali s prvim naletom mog mira stvoreni su tragovi nemira u njegovom miru. Svakog četvrtog dana pohodiš me iz svojih mekanih prostranstava hladnog srca i šapćeš mi u praskozorje o jutarnjem nebu, što ostaje pustinja nakon tvog odlaska. Čarli, pitam se jesam li previše vjerovala anđelima, koji su mi pričali priče o tebi?

I onda su se oko mene podigli stupovi dima zaborava i neiskazanih  lišenosti nesposobnih otkloniti i ono malo zaljeva tuge što se slijevala niz beskrvne usne punog Mjeseca. Bilo je lijepo imati taj trenutak savršenstva, ali prisjećam se onih dana prije godinu dana dok sam besciljno lutala bijelim noćima i padala u neke zanose koje ni sam majstor iluzije ne bi mogao povezati. I tako, lakih koraka, odšetala sam u moje snene buduće dane, koji su, evo… postali ovaj trenutak. Završavam slovima i stavljam točku. Dolazi novo jutro. Polako.