Posadila je tu biljku sasvim slučajno, ne znajući ni vrstu ni budući izgled. Činilo joj se tada da je spremna preuzeti brigu o njoj, dati joj svu svoju ljubav i pažnju. Htjela je da to bude najljepše stablo, najzdravije, najzelenije i s najljepšim plodovima. Ispočetka ga je držala u kući, u pitaru, zalijevala ga, pričala mu, gladila mu listove.
No, došao je dan kada je stablo postalo preveliko, morala ga je presaditi u vrt. Zemlja u vrtu bila je prilično škrta, ali nakon nekog vremena, činilo se da stablo zbilja uživa na suncu, igrajući se s vjetrom, upijajući povremene kišne kapi. Postalo je očito da će trebati sve manje njene brige, preko noći je procvjetalo predivnim cvjetovima, steklo nove prijatelje u pticama i leptirima...od male, nemoćne biljčice, jednog dana nastat će plodovi, nove biljke, a Ona će sjediti u vrtu i ponosna uživati u hladu ispod njegove krošnje. Ništa drugo nije ni očekivala, dovoljno joj je bilo vidjeti ga kako raste iz dana u dan, udisati miris njegovih cvjetova od kojih su morali nastati najslađi plodovi.
Ljudi iz cijele ulice divili su se njenom stablu: „uskoro ćeš uživati u najslađim trešnjama“, govorili su joj. Međutim, kada je došlo vrijeme, trešnje nisu bile ni približno onakve kakve je očekivala, pomalo se i ljutila što sav njen trud i briga nisu dali plodove kakve je zamišljala: sjajne i crvene, slatke i mirišljave. Samo su se ptice gostile tim kržljavim bobicama, nagrđujući još više izgled njene trešnje košticama ostavljenim da vise tako gole, ostavljajući sliku stabla koje, usprkos svim predviđanjima, nije uspjelo ispuniti očekivanja.
Možda je Ona negdje pogriješila, a možda je bila kriva i sama priroda, okrutna u svojoj selekciji onih najsposobnijih. I što više da Ona napravi, osim da je i dalje voli svim srcem i čeka slijedeću godinu, možda s nekim boljim plodovima?
Najlakše je po majci prirodi :)
Ali zašto su trešnje baš takve, to zna samo žena koja ju je i zasadila. Ako ne zna sada, polako doći će vrijeme spoznaje :)
možemo saditi, brinuti, njegovati i očekivati najljepše, u tome i je "bit" zar ne? činiti s ljubavlju...ali nije uvijek onako kako bi htjeli da bude pa se preispitujemo gdje smo pogriješili i tko je zapravo pogriješio...hoće li trešnja donijeti ipak lijepe plodove? možda je samo bio pogrešan trenutak pa joj vrijeme nije odgovaralo a i ptice nekad podivljaju, trebalo bi pričekati
slušaj...nemoj ti ništa čekat nego nastavi po svom osjećaju.leptiri i ptice će otić za par miseci pa'š se moć posvetit "trišnji" kako triba jer..hm...jebi ga...ma počni ti odma večeras na njoj radit!!!
Ma koliko se trudila, upravo one riječi koje je htjela izustiti nikako nisu uspijevale naći svoj put. Vidio se na licu napor koji je unosila u svoje pokušaje, ali kao da je mozak odbijao poslušati ono što mu je srce govorilo. Ili je bilo obrnuto? Možda su mjeseci utrošeni na pomno analiziranje svega što je radila, osjećala, pomislila, bili uzaludan trud? Možda ipak nismo na kraju krajeva zadovoljni ničim. I zaboravimo sav trud koji je uložen.
Kao porod. Spremamo se devet mjeseci na nešto što će iziskivati ogromnu snagu i odricanje, vježbamo i proučavamo literaturu. I uvijek je prisutan rizik. Ne znamo hoće li na kraju to biti jedan od najsretnijih trenutaka našeg života ili nenadoknadiv gubitak. A svejedno to moramo izbaciti iz sebe. A onda smo opet spremni za još, zaboravimo svu bol, jer nastalo je nešto živo i predivno, novo biće koje nas treba, pružamo mu svoju bezuvjetnu ljubav, zbog njega ostajemo dokle god treba, borimo se i dalje.
Tako je i s riječima. Nakon što je sebi priznala neke stvari, obavila tu mučnu autopsihoanalizu, trebala je biti spremna i na bol koju nose riječi, one drugih, kao i vlastite.
Jer riječi imaju moć. Strahovitu moć. I mada se često igrala njima, njihove moći nije bila svjesna. Jer srce je ono koje im daje važnost, težinu. Dokle god srce nije uključeno, one su divna igračka. Odjednom postanu žive i sposobne za sve. Pomoću njih možeš vladati svijetom, pokoriti bilo koga, učiniti da te vole i da te mrze. Ako si dovoljno spretan, možeš cijeli tok misli zapisati, a netko drugi će to čitati i misliti kako si jadan. Ili pametan, tko zna?
Svejedno, bilo joj je uvijek lakše napisati. Ona i papir, crno i bijelo. Bez znakovitih pogleda, bez prekidanja, bez iznenađenja. Nema straha u očima, nema trešnje ruku, nema toliko suza, jecaja koji zaglušuju sve...nije mogla dozvoliti sebi takvu slabost. Mislim da je tako počela prešućivati. Jednostavno bi se ugasila. Izgledala je tako hladno u tom svom svijetu tišine. No, u njoj je sunce pržilo tu pustinju, satkanu od pijeska neizgovorenih riječi.
da, riječi zaista imaju ogromnu moć...čak i onda kada nisu izgovorene, tada ubijaju onog koji prešućuje...hrabrost je pustiti ih van ali je i hrabrost zadržati ih neizgovorene
...od držanja tri kantuna kuće…čini mi se da će pasti po meni uskoro. Nemam više snage krpati napukline u zidovima strpljenjem i stalno ih iznova prekrivati novim slojem boje. Ne želim više biti inicijator, regulator i reparator. Ne želim biti uvijek ta koja donosi odluke, koja misli na sutra i na potrebe drugih. Ne želim više nositi sve na svojim leđima, tiho i neprimjetno, da ne narušim mir, bez prava na priznanje. Ne treba mi još jedno dijete, treba mi topla riječ, utjeha i zaštita. Želim samo biti žena…
"So don't you stop, being a man
Just take a little look from our side when you can
Sow a little tenderness
No matter if you cry..."
reci mu, siguran sam da će shvatiti...reći ću i ja svojoj ženi da ona meni kaže :)
znači , došlo se do zida ... treba donijeti odluku da li ga preskočiti ili zaobići , najbolnije bi bilo ne obratiti pažnju i iznova i iznova lupati glavom o njega ... biti ili .. ne biti .. teška dilema ....tako dobro poznata ....
poput Estragona koji čeka Godota, nisam sigurna više da li je jučer uistinu postojalo ili sam to sanjala. a opet, ne mogu zakoračiti u sutra jer moram čekati...ni sama ne znam što. svejedno, ne mogu se pomaknuti iako je oko mene beskrajan prostor. čekam. osjećam glad...glad i mučninu, onu Sartreovu...
ne znam točno uzrok te mučnine, naizgled nema razloga, kopam duboko po sebi, ali nailazim samo na rupe (većina toga već je iskopana). a glad ne utažuju ni najfinije delicije, rupe zjape prazne (rupe u sjećanju ne računam). sve ono iskopano još me više otuđilo, trudeći se graditi samu sebe, izgradila sam stepenice. uspela se njima, ostavivši u podnožju sve one lažne vrijednosti kojima sam običavala kamuflirati vlastitu ispraznost i slikati smisao života. ne, nisam se uspela na nikakav vrh, tek sam se, prošetavši kroz Pakao, počela penjati Čistilištem.
dugo sam tražila smisao, samo da bih otkrila nepostojanje istog.
otkrih i ljubav koja ne boli, istinu koja nije bila u vinu, nesreću u malim stvarima, dugonoge laži...i spasih se prestankom nadanja.
budući da Vrijeme i Prostor zapravo ne postoje, možda samo čekam ujedinjenje djelića moje duše, razasutih širom Svemira...obrnuti Veliki Prasak. u međuvremenu slažem puzzle svoga bitka, slušajući samo glazbu, jer riječi su odavno precijenjene.
Mučnina me nije ostavila i ne vjerujem da će me ona tako skoro ostaviti; ali ne trpim od nje, to nije više bolest ni prolazni nastup jakoga kašlja: to sam ja.
Implozija je divna stvar, jer donosi stvarno rasterećenje novim sadržajem, koj se generira iznutra. Poznata mi je ta faza, ni lepa, ali je nužna da bi se sve nebitno zaboravilo, da bi se moglo štogod bitno pamtiti. Dobro pisano i dobro analizitrano, netko se kreće i sebi i kroz sebe, zadovoljstvo za čitati.
zašto je pored cijelog orkestra izabrala upravo slušati tišinu, ostaje nerazjašnjeno. sve skupa je smiješno, zapravo, jer nije voljela pričati telefonom. znalo se da joj je oduvijek bolje išlo pisanje. misli se tako lako prolijevaju po papiru. i čine je živom.
dakle, orkestar se neko vrijeme uštimavao, a ona se probijala kroz gomilu do svoga mjesta u gledalištu. kakofonija orkestra izmijenjivala se sa komadićima razgovora prolaznika. no, u jednom trenutku začula se simfonija satkana od boja i oblika...znala je, ona slika njen život. slika njenu prošlost, njenu sadašnjost, jučer, danas...
probudila ju je zvonjava telefona. na njeno pospano halo nije bilo odgovora. nikad ga nije bilo. poziv se ponovio i sutra i prekosutra i dan poslije. uvijek u isto vrijeme. onda kada bi ispario s njene kože miris tople postelje, a sobu ispunio miris kave i cigareta... onda kada bi pod prstima osjetila prašinu vlastitih misli i pokušala je isprati suzama nagnuta nad sudoper. telefon bi zazvonio i znala bi da više nije sama.
ispočetka, nakon nekoliko halo i tko je to?, zašutjela bi i ona, no šutnja je s druge strane bila tako mirna i postojana, trajala je sve dok ona ne bi prekinula vezu. malo pomalo, njena su se pitanja počela mijenjati, pretvorivši se na kraju u pitanja o njoj samoj: zaštoja? i što hoćeš od mene?. budući da je s druge strane sveudilj vladala tišina, počela je odgovarati sama...
smjestila bi se na kauč i pričala...ponekad je plakala, pa tješila samu sebe...prestalo je biti važno tko je s druge strane linije, netko ju je slušao, pomažući joj svojom šutnjom da otkrije sebe, svoje strahove i slabosti. zavoljela je tu tišinu, podsjećala ju je na prazan papir, gdje može prenijeti svoje osjećaje, bilo olovkom ili kistom, u boji ili crno-bijelo. prostor samo za nju, bez potpitanja, bez osuda, bez lažnog odobravanja...
odgovori su i tako već u nama, potrebno je tek zatvoriti oči i osluhnuti...
reakao bih kao stranac, da je tišina ponekad najbolji dokaz razumijevanja. Samo ponekad, jer puno češće, tišina znači zid, ogradu koja je potpuna i gdje razmišljanja onih preko zida nikada ne dođu s druge strane.
U našim željama, često sa partnerima komuniciramo dodirom ruke i tišinom, možda je radi toga Tišina nešto sveto.
I tko bi znao, što je ona pronašla s druge strane, osim svoga nepresušnog vrela riječi i osjećaja?
Pisati, govoriti nekome, ali baš nekome, nekome bez lica, to oslobađa od patetičnosti namjere. Truditi se izreći tako da bude razumljivo, artikulirati segmente utisaka i njihovih posljedica na emocije i podsvijest pomaže da i sami bolje i čistije pospremimo dušu, da kaos posložimo u spoznaju. No postane li to jedini oblik življenja, to je onda depra - stanje u kojem misli o svom unutarnjem svijetu prevagnu nad mislima o vanjskom, dinamičnom, nikada sasvim poznatom i proživljenom.
I na kraju - treba li reći - lijepo napisano! Velika priča jasno osvjetljena s tako malo riječi - jako lijepo :)
telefon ti u biti koristi kao psihijatar ...i k tome još besplatan .... -)) doista svi odgovori su u nama samo ih treba znati pronači ... ili htjeti pronači ...
All around me are familiar faces Worn out places, worn out faces Bright and early for the daily races Going nowhere, going nowhere Their tears are filling up their glasses No expression, no expression Hide my head I wanna drown my sorrow No tomorrow, no tomorrow
And I find it kind of funny I find it kind of sad The dreams in which I'm dying Are the best I've ever had I find it hard to tell you I find it hard to take When people run in circles It's a very very, mad world, mad world
Children waiting for the day they feel good Happy Birthday, Happy Birthday And I feel the way that every child should Sit and listen, sit and listen Went to school and I was very nervous No one knew me, no one knew me Hello teacher tell me what's my lesson Look right through me, look right through me
And I find it kind of funny I find it kind of sad The dreams in which I'm dying Are the best I've ever had I find it hard to tell you I find it hard to take When people run in circles It's a very very, mad world, mad world Enlarge your world, mad world
U glavi mi zuje vijesti. I svaka bombastičnija od druge. Pedofili, ubojice, zlostavljači...
a oko žrtava kruže lešinari, privučeni mirisom krvi (od nečega se mora živjeti).
Velike ribe jedu one male (nije moj problem, nisam riba), a mali čovjek kao Sizif, daje sve od sebe (dovoljno za mene).
Što se dogodilo s onom „prvo žene i djeca“ (najlakše ih napastvovati, valjda)?
Nešto nije u redu u ovoj zemlji ove gdje je svima sve dozvoljeno (pravih kazni nema)... kupi, prodaj, prodaj život medijima, prodaj brak, djecu, rođenje, liječenje, smrt, uzmi novce i bježi...(svatko ima svoju cijenu)
Mobiteli zvrndaju, slike krvare, a ja trpim...
Možemo godišnje promijeniti mobitel, izgled, auto, partnera...ali ono što bi trebali mijenjati je svijet koji ostavljamo svojoj djeci. A to je moguće jedino ako promijenimo sebe, vlastiti pogled na svijet. Jer svijet nije more koje se mreška oko nas, nismo otoci koji promatraju brodove koji lijeno klize po površini...(izgleda jako smirujuće)
Mobiteli zvrndaju, noćni leptir uporno udara u žarulju, a ja trpim...
Dok ne puknem...jer natrpana sam lažnim obećanjima, reklamama, bezvrijednim informacijama ( ne zanima me zbilja tko je jučer bio na špici), reklamama, tragičnim smrtima mladih ljudi, reklamama, besmislenim ratovima, smrću općenito...pa opet reklamama...
Bôca i igara!
Nešto nije u redu u ovom svijetu bez poštovanja, bez suosjećajnosti, bez odgovornosti. A svaki čovjek gura svoj kamen, gazeći pritom svoje snove, mrtav od vrata nagore, sunce izlazi i zalazi, vrijeme ističe negdje izvan nas samih (kad tad ćemo umrijeti).
Što ako vrijeme ne protječe kronološki kako mi mislimo, nego se vrti u krug?
Koliko je zapravo stara moja duša i koliko grešaka trebam napraviti da zatvorim taj krug?
Može li se vrijeme izgubiti ili smo svakom sekundom bogatiji barem za sramežljivu pomisao na nekoga dragog , nekoga tko nas treba, a da ni sam nije svjestan toga?
super ti je blog ,usuđujem se prokomentirati samo ovaj dio -kad tad ćemo umrijeti-mi ustvari počesmo umirati kad smo iz majčine utrobe izbačeni jer svakim udisajem sve smo bliže smrti ,ovisi kome je koliko fitilj dug :-( ))
možda je zbilja bolje ne znati sve,, jer i tako ne možeš baš "sve" promijeniti a htljela bi.. zdrava su razmišljanja, htjenja,, želje,, da se nešto promjeni..
i to je jako puno,, kad na takav način razmišljaš,, ponekad se pitam zašto to ne rade svi,,ne misle tako kao i ja.. zato i ima neko ko djeli moje mišljenje..
vjerojatno zato jer ima netko tko i o tome misli.. ne misliš li i ti tako?
Opet si počela analizirati, zamarati se sa pitanjima. Dokle god sama misliš tako, od toga nema koristi. Kada nas milijarda pomisli isto, svijet će se promijeniti u sekundi :)
...atak koji je masivan, i teško je ostati pasivan kod baršunastog glasa sare jay...enivej, poslušajte sami :)
MASSIVE ATTACK- dissolved girl
Shame, such a shame I think I kind of lost myself again Day, yesterday Really should be leaving but I stay
Say, say my name I need a little love to ease the pain I need a little love to ease the pain It's easy to remember when it came
'Cause it feels like I've been I've been here before You are not my savior But I still don't go
Feels like something That I've done before I could fake it But I still want more
Fade, made the fade Passion's overrated anyway Say, say my name I need a little love to ease the pain I need a little love to ease the pain It's easy to remember when it came
'Cause it feels like I've been I've been here before You are not my savior But I still don't go, oh
I feel live something That I've done before I could fake it But I still want more, oh.
Izbombardirani seksom sa svih strana, jesmo li zaboravili ono najbitnije?
Mlada sam se udala, dobila dijete, zagazila u stvarni život i usput odrastala. No jesam li odrasla? Ne znam.
Dugo sam vjerovala da je romantika zapravo izmišljena kao uvod u ono što je svima zapravo cilj. Nisam se nikada smatrala romantičnom osobom. Ne treba meni buljenje u zvijezde i sladunjave porukice kad se kraj ionako zna.
No u zadnje vrijeme u meni se probudila djevojčica i podsjetila me da sam zaboravila zapravo onaj osjećaj na početku veze, kad ne možemo dočekati poziv, leptiriće u stomaku, duge šetnje i duge poglede koji toliko govore...neizvjesnost...
Moj princ je još tu, ali sve se zna. U pogledu mu čitam što želi, na licu mu vidim kako je raspoložen, dovršavam mu rečenice...lijepo je nekoga tako znati, bez glume i pretvaranja, biti svoj, a opet njegov.
Djevojčica kaže da je to ljubav sredovječnih parova, brata i sestre...pita me gdje je tu uzbuđenje. Odgovaram joj da se još topim u njegovom zagrljaju, da je naša ljubav jača nego ikada...a ona opet: gdje je tu uzbuđenje? Sjećaš li se vašeg upoznavanja? Postepenog razotkrivanja, nadimaka koje ti je davao, pogleda duše koja je pronašla onu sebi srodnu?
Da...gdje je to sve nestalo? Zar se zbilja neće nikada ponoviti? Trebam li spremiti romantičnu večeru uz svijeće?
Šapnula mi je: možeš to ponovno osjetiti, otvori oči, pogledaj oko sebe i, najvažnije, otvori se prema novim iskustvima, odbaci norme i prepusti se. Ako ne pokušaš, uvijek će te kopkati, a proživjevši to iskustvo, nemir će nestati i otvoriti mjesto mirnoj i sretnoj starosti uz tvoga princa.
"Osjećam vrtoglavicu; vrtložim se u iščekivanju;
Ova je izmišljena slast tako opojna da je očarala sva moja osjetila."
teško je ne pitati se " je li to to, trebam li se ponovo boriti za onaj osjecaj sa pocetka, zelim li mirno docekati starost ".
svi cemo se to uvijek pitati, ali odgovor je samo u nama , jer svatko od nas ima svoj stav i svatko ce reagirati drugacije...
jednom sam citala na jednom blogu kak je brak sladoled na stapicu, najprije pojedes cokoladu pa polizes sladoled, i kad ti ostane stapic mnogi ne znaju kaj s njim...ja vjerujem da ces ti znati kaj ces sa svojim stapicem...i ne mogu zamilsiti da netko moze biti neromantican...ozivi sjecanja, proslost, osjeti da si jos ziva...uradi svom princu nesto sto ne ocekuje a sanja, iznenadi ga...
romantika?...mislim da je ona u svima nama, neka mala nit koja živi u ovoj stvarnosti i nikada, nikada ne umire, čak i kad mislimo da je nemamo ona je samo skrivena, spava...zašto je malo ne oživiti? potaknuti neku novu nijansu, novu a već poznatu, staru, nekadašnju? pokušaj :))
Dakle, da počnem, bez okolišanja, prolijevati tu ustajalu baru na papir...
svaki moj poduži boravak u kući rezultira pretjeranim razmišljanjem, koje opet rezultira pisanjem na blogu, nekima je već poznato. tako se dogodilo i ovaj put...bavila sam se razmišljanjem o situaciji u kojoj sam trenutno, a radi se o jednoj lijepoj fazi mog života kad je sve na svojem mjestu..., što meni redovito znači iščekivanje onog trenutka kad će to sve završiti. pa se stanem nesvjesno truditi da do toga i dođe, ne bih li skratila čekanje. a da će završiti, pa to je neupitno.
znam, sad svi mislite: koja glupača. ali to je jače od mene...ne morate čitati dalje.
prva faza je: prikupljanje bilo kakvog inkriminirajućeg materijala u vidu sms poruke, počešćih poziva bez ikakvog razloga ( s bilo koje strane, uključujući i moju) itd. u nedostatku istog materijala, prelazi se na fazu 2, popularno nazvanu "mišaj da ne zagori". ona se sastoji u tome da se pokuša na nekakav način isprovocirati osjećaje suprotne strane, dobre ili loše, ali sa svrhom raspirivanja vatre. faza 2 je samo za one iskusnije, jer je vrlo osjetljiva: naime, podražaje treba pažljivo dozirati jer lako dolazi do svađe. (u slučaju svađe potrebno je vatru zaliti svježim suzama). ako faza 2 kojim slučajem zakaže, ili dođe do svađe, neumitna je faza 3. nju vam, iz osobnih razloga, ne mogu prezentirati, ali znat ćete kad do nje dođe. ja sam je do sada vidjela samo kod drugih...
kažem do sada... jer u meni se nastanio neki nemir u zadnje vrijeme...duša hoće odletjeti, ostaviti sve i juriti negdje u nepoznato...imam osjećaj da ovo nisam ja, pretvaram se u nešto čudno....a tila san grintat...dragi moji, čuvajte se faze 3, mislim da izaziva ovisnost, poput droge i alkohola...
:)...to su samo trenuci,neš virovat al jeman ih i ja...ovo malo Dalmatinskog naučih uz moju Kaštilanku,najdražu prijateljicu:)
Hvala na posjeti....e' un onore per me.
Divno Te čitati.
Pari mi se da nisi jedina draga...i ja san opa u neku fazu...neznan ni sam čega...ali ponekad se u nas uvuče neki nemir...dođe vrime kad se zasitimo svega i triba nam promjena...valjda tako mora bit...drži mi se...proći će...sve prolazi ...ljubim...pozdravjan i osmjeh ostavjan:)))
Kako ono ide: tko traži taj i nađe. dobro prihvaćamo tvoju želju i potrebu da završiš happy razdoblje i počneš razdoblje puno svađe. Možda ti je sreća jednostavno premirna pa je se želiš riješiti nakon određenog vremena :)
znas jos se i ne snalazim bas ovdje, sve nekako sporo i stalno nesto ne vidim sto trebam, tek sam sad i skuzila kad si mi rekao da trebam svaki puta pozvati na citanje, evo u buduce budem a sada te idem pokusati staviti u prijatelje, ovo sto imam ni sama ne znam kako sam to samo uspjela. klikala i naklikala:)) Veliki jutarnji pozdrav ti ostavljam . morena!:)
All that is beautiful and noble is the result of reason and calculation. Crime, the taste for which the human animal draws from the womb of his mother, is natural in its origins. Virtue, on the contrary, is artificial and supernatural, since gods and prophets were necessary in every epoch and every nation to teach virtue...the good is always the product of some art.
